The key step is to wrap your upload handling route with the wrap-multipart-params middleware from the ring.middleware.multipart-params namespace. The route responsible for the file upload is the latter one:

(defroutes public-routes
  (GET "/" [] (render (index)))
  (mp/wrap-multipart-params
    (POST "/file" {params :params} (upload-file (get params "file")))))

(file in the (get params "file") call is the name of the input field.)

Next, here’s the upload-file handler function called by the route which just takes the file and copies it to a file named file.out in the current project directory:

(defn upload-file
      [file]
      (ds/copy (file :tempfile) (ds/file-str "file.out"))
      (render (upload-success)))

(ds is an alias for the clojure.contrib.duck-streams namespace, and render is a function which takes a template and returns its string representation. upload-success is an Enlive template.)

Voila! Not hard at all. Also check out the gist with complete code and template files.

Povezani postovi:

Nema povezanih postova.

Svako rješenje ima svojih prednosti, no najjednostavnijim se i najefikasnijim u mojem slučaju pokazalo dodavanje sljedeće linije u ~/.vimrc:

au BufRead,BufNewFile /path/do/foldera/* setl noexpandtab

Gornji primjer će za sve fileove koji se nalaze unutar foldera /path/do/foldera (i ispod njega) koristiti “prave” tabove umjesto spaceova koji su moja defaultna konfiguracija. Hvala, Vim.

¹ (“Paralelni rad na nekoliko različitih projekata” ujedno i vrlo dobro opisuje razloge radi kojih je ovaj blog mrtav više od pola godine.)

Povezani postovi:

Nema povezanih postova.

Kako sam počeo pratiti Haskell, naletio sam na jedan zanimljiv window manager napisan upravo u njemu – Xmonad. Xmonad je tzv. ’tiling’ window manager, što bi značilo da on sam raspoređuje prozore na vašem desktopu prema konfigurabilnim algoritmima i parametrima.

Tiling window manageri nisu ništa novo, no ovo je bio moj prvi susret s njima. Konceptualno mi je cijela stvar izgledala dosta interesantno, te sam ih odlučio i isprobati. Rezultat: krajnje oduševljenje i gotovo potpuna migracija na Xmonad za sve moje potrebe.

Instalacija na Ubuntuu je poprilično jednostavna: sudo apt-get install xmonad instalira najosnovnije potrebne pakete, a da bi povukli sve pakete koji su potrebni za konfiguraciju sličnu mojoj, instalirajte sljedeće: xmonad, libghc6-xmonad-contrib-dev, libghc6-xmonad-dev i dzen2.

Samo pokretanje se može izvršiti na više načina, a onaj kojeg ja koristim je jednostavni one-liner u .xsessionu (echo xmonad > .xsession) i odabir ‘Run Xclient script’ prilikom logiranja u GDM-u. Ostali načini su opisani u odličnoj dokumentaciji. Prije samog Xmonada, dodatno pokrenem i gnome-settings-daemon (treba dodati gnome-settings-daemon & na početak .xsession datoteke), da bi mi GTK aplikacije izgledale prema mojim GNOME postavkama (jer inače izgledaju ružno :)).

Prvi susret nije najugodniji – dočeka vas apsolutno prazan ekran, a miš ne odgovara ni na što drugo osim micanja po ekranu. Kombinacija ALT+Shift+Enter otvara terminal, a ukoliko ste instalirali dzen2, ALT+P će vam otvoriti dmenu, vrlo jednostavan i minimalističan launcher. Tipkanjem prvih par znakova imena aplikacije (npr. ‘fire’ za Firefox) i pritiskom na Enter nakon odabira pokrećete aplikaciju.

Kombinacijom ALT+1 do ALT+9 se prebacujete između devet virtualnih desktopa. Ukoliko otvorite više od jednog prozora na jednom virtualnom desktopu (npr. dva prozora Firefoxa), vidjet ćete stvarnu moć Xmonada–automatski dijeli prozore za maksimalnu iskoristivost desktopa. Između raznih tiling algoritama se prebacujete kombinacijom ALT+Space. Ostale kombinacije tipki za raznoraznu manipulaciju prozorima su opisane u kratkom i informativnom Xmonad tutorialu.

Samo prilagođavanje Xmonada se vrši preko datoteke ~/.xmonad/xmonad.hs koja je obična Haskell source datoteka. Poznavanje Haskella za konfiguraciju nije potrebno, s obzirom da na službenim stranicama ima nekoliko primjera raznih konfiguracija koje nije teško prilagoditi vlastitim potrebama. Nakon editiranja xmonad.hs datoteke, dovoljno je pritisnuti ALT+q za reload konfiguracije bez resetiranja Xmonada.

S obzirom da Xmonad sam po sebi nema nikakvog status bara, nije moguće saznati na kojem ste  virtualnom desktopu i koji prozor gledate. Ovo posljednje je posebno neugodno, budući da po defaultu ne vidite tzv. ukrase za prozore (tj. title bar). U Xmonadu su uobičajena dva status bara: dzen2 (kojeg ste već vjerojatno instalirali radi dmenu launchera) i Xmobar. U trenutku konfiguracije, dzen2 mi je bio lagano prekompleksan za proučavanje, pa sam odabrao Xmobar koji mi služi sasvim dobro. U Ubuntu repozitorijima ga nema, pa ćete ga morati kompajlirati sami–potreban vam je Haskell kompajler (GHC je u repozitorijima) i Xmobar source kojeg, zajedno s uputama, možete naći na službenim stranicama.

Moja konfiguracija se nalazi ovdje–ono što je drugačije od defaultne je:

• Remapiranje ‘modifier’ tipke (po defaultu gore spominjani ALT) u Win tipku, da bi se izbjegli konflikti s drugim aplikacijama koje koriste slične shortcute.
• Firefox, Gnome-Terminal, Pidgin, Rhythmbox, Liferea (RSS reader) i Nautilus se otvaraju na za to predviđenim virtualnim desktopima, koji su adekvatno preimenovani za tu svrhu.
• Xmobar, vrlo jednostavan i konfigurabilan status bar, se pokreće zajedno s Xmonadom i uzima informacije o virtualnim desktopima, imenu trenutnog prozora i tiling algoritmu. Također, nevezano uz Xmonad, pokazuje trenutno zauzeće memorije, procesorskog vremena, stanje baterije i mreže te datum i vrijeme. Moja konfiguracijska datoteka se nalazi ovdje.
• Print screen tipka pokreće scrot, mali programčić za uzimanje screenshotova.
• Win+CTRL+X otvara Xmonadov launcher koji je vizualno ugodniji od dzenovog.

Ukoliko vam nedostaje panel i popis prozora koje trenutno imate otvorene, možete koristiti Gnome-Panel ili instalirati neki alternativni. Pokretanje panela je analogno pokretanju gnome-settings-daemona, opisanog gore.

Vrijedi napomenuti da Xmonad odlično radi u kombinaciji s Vimperatorom, pluginom koji Firefox pretvara u browser koji se ponaša i funkcionira kao i svima omiljeni editor Vim. Vimperator dodatno smanjuje potrebu za korištenjem miša, što ovisno o vašoj volji za navikavanjem, može ubrzati rad s browserom.

Xmonad, a i tiling window manageri općenito, definitivno nisu za svakoga–niti izgledaju pretjerano lijepo, niti imaju jednostavan learning curve–no Xmonad svoj posao radi odlično i nevjerojatno stabilno i brzo. Svakako isprobati.

Povezani postovi:

Nema povezanih postova.

Zahvaljujući dobroj volji autora (i izdavača), neke su od knjiga koje se smatraju klasicima literature iz područja informatike i programiranja dostupne besplatno, a ponekad i pod vrlo liberalnim licencama. Donosim tri takve: dvije hardcore programerske i jednu pravno-filozofsku.

Abelson & Sussman: Structure and Interpretation of Computer Programs

Tzv. wizard book (po čarobnjaku na naslovnoj stranici) je definitivno jedan od the udžbenika iz programiranja po kojemu su uvodne kolegije iz programiranja učile generacije na MIT-ju. Koristeći Scheme (dijalekt Lispa), objašnjava temeljne koncepte iz računalnih znanosti, npr. apstrakciju i rekurziju.

U jednom od prethodnih linkdumpova sam objavio i link na video zapise Abelsonovih i Sussmanovih predavanja koja, nažalost, slijede prvo izdanje knjige. Autori napominju da će predavanja biti korisna i vlasnicima drugog izdanja.

Knjiga je objavljena pod Creative Commons Attribution-Noncommercial 3.0 licencom, čime je dopušteno nesmetano modificiranje i distribuiranje rada za nekomercijalnu uporabu, uz navođenje izvornih autora.

Leo Brodie: Thinking Forth

Još jedna knjiga koja se smatra klasikom—možda u manjoj mjeri od prethodne, što vjerojatno duguje opskurnijem jeziku za kojeg je napisana. No, principi koje objašnjava su univerzalni i neki od njih su nedavno ponovno otkriveni u tzv. eXtreme Programming paradigmi.

Podnaslov knjige je A Language and Philosophy for Solving Problems, i bavi se upravo time—dizajnom, analizom i implementacijom rješenja problema. Uz smiješne ilustracije i puno humora, vrlo detaljno opisuje razvoj programa, ali i neke stvari koje se u ovakvoj knjizi ne očekuju, npr. odnos s klijentima.

Knjiga je skenirana, OCR-ana, obrađena u LaTeXu i objavljena pod Creative Commons Attribution-Noncommercial-Share Alike 2.0 licencom.

Lawrence Lessig: Free Culture

Iako nije direktno povezana s programiranjem, s informatikom definitivno jest. Lawrence Lessig je jedan od osnivača Creative Commonsa, organizacije koja je ‘izmislila’ licence pod kojima su gore navedene knjige izdane.

U ovoj se knjizi Lessig bavi copyrightom, intelektualnim vlasništvom i ostalim stvarima za koje nas ‘digitalno doba’ tjera na razmišljanje i redefiniranje. Dostupna je pod Creative Commons Attribution-Noncommercial 1.0 licencom.

Ove tri knjige bi vas u svakom slučaju trebale držati zauzetim neko vrijeme. Ukoliko sam propustio neku vrijednu spomena, svakako mi javite u komentarima.

Povezani postovi:

Nema povezanih postova.

Autor, naime, opravdava svoj nezadovoljavajući uspjeh na “testu” činjenicom da je on web developer, dok je tablica dizajnirana za čiste programere. Ne ulazeći u semantiku pojma “čisti programer” (koja mi nikako nije jasna), stav članka me izrazito iznenadio. Imam osjećaj kao da autor smatra da je njegovo neznanje sasvim prirodno i opravdano samo zato jer se on bavi – webom.

Zadnji put kad sam ja provjeravao, svi smo mi pisali programe. I web i offline aplikacije ovise o gotovo identičnim resursima – obje koriste CPU vrijeme, memoriju i prostor na disku. I u web aplikacijama se podaci mogu provlačiti kroz kompleksne algoritme kod kojih je itekako bitna potrošnja tih resursa.

Svakako, neke od stvari navedenih u tablici nisu neophodne prosječnom web developeru. Čemu onda sve to? Dublje (teorijsko) poznavanje područja kojim se bavite nerijetko nagrađuje mnogim stvarima koje možete primijeniti u praksi i razumijevanjem stvari koje već primjenjujete. Uostalom, Joel je o potrebi poznavanja low-level stvari pisao već nekoliko puta i sve to objasnio puno bolje od mene.

U proteklih tjedan-dva sam pročitao nekoliko članaka u kojima se na web development gleda s visoka, kao na manje vrijedan dio programiranja (link samo na jedan jer sam ostale zaboravio bookmarkirati – tko prati Reddit i DZone će se sigurno sjetiti još pokojeg). Stavovi slični onima u gore navedenom postu autorima tih članaka sigurno nisu odmogli u formiranju takvog mišljenja.

Povezani postovi:

Nema povezanih postova.

Želite li programirati?

Prvo što savjetujem svima je da dobro razmisle je li programiranje nešto s čime se žele baviti do kraja života. Programiranje može biti vrlo zabavno, no pojam zabave jednog četrnaestogodišnjaka i dvadesetpetogodišnjaka zasigurno nije identičan.

Naravno, očekivati od osnovnoškolca (pa čak i ponekog maturanta) da pokuša zamisliti bi li ga/ju dotični posao ispunjavao u srednjim godinama je nerealno, ali svatko s malo iskustva u ovom području mu/joj može dati okvirnu sliku nekakvog prosječnog posla u IT sektoru.

Fakultet možda nije bitan, ali…

Nadalje, naglasim da formalno obrazovanje u ovom području ljudske djelatnosti na kraju krajeva i nije toliko bitno. Profil ljudi koje sam imao prilike upoznati, a koji se profesionalno bave webom i programiranjem općenito je impresivno raznolik: tu ima sociologa, matematičara, fizičara, fitness trenera, filozofa, informatologa, elektrotehničara (visokog i srednjeg stupnja obrazovanja), ekonoma…

U biti, puno je lakše navesti struke koje nisam susreo tijekom proteklih nekoliko godina – veterinari mi prvi padaju napamet, ali sam siguran da ćete me ubrzo razuvjeriti.

Nakon početnog šoka “pa u biti taj fakultet ti baš i nije tol’ko bitan” stavom, ravnotežu u svemiru održi činjenica da je, bez obzira na faks, potrebno uložiti puno (ovo obično izrazito naglasim i popratim grotesknim gestama čime pokušavam naglasiti koliko je puno to “puno”) ex privata diligentia rada na vlastitom skupu vještina koji, naravno, ovisi u području u koje se predmet ove rasprave želi usmjeriti (web, desktop, znanost…).

Hrvatski fakulteti za programere

Oni koji prežive do ovog trenutka i ustraju u razgovoru, ovdje obično zahtijevaju neku konačnu preporuku srednje škole ili fakulteta, unatoč mom silnom trudu da konačni odgovor izbjegnem i “brigo moja prijeđi na drugoga” metodom taj savjet prepustim nekome drugom.

Što se srednje škole tiče, tu obično preporučim neku gimnaziju – ne nužno prirodoslovno-matematičku, iako ta jest najprirodnije usmjerenje u ovom slučaju. Gimnazija, koliko god nepraktična bila, ipak koliko-toliko drži ljude podalje od nekog fah-idiotizma i fah-elitizma, a nudi dovoljno prostora za manevriranje i ako se početno usmjerenje promaši.

Moj izbor fakulteta je sljedeći, i to ovim redoslijedom:

1. Matematika i računarstvo na Matematičkom odjelu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu
2. Računarstvo na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu (kroz neki od ponuđenih profila)
3. Informacijsko i programsko inženjerstvo na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu
4. Informatika na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu

N.B. da su svi gornji studiji, izuzev zadnjeg, diplomski (onih +2 u 3+2 “bolonjskom” sustavu). Prijedlozi pod brojevima 2, 3 i 4 su poprilično očiti i vjerujem da ih ne treba dodatno pojašnjavati. To je ono što otprilike svatko tko dođe po savjet želi čuti, i ono što sam zna.

Na prvi navedeni prijedlog se većina zgnuša, ili ga šutke zanemari. No, nakon dvije godine na PMF-u (doduše, na drugom odsjeku) smatram da je to fakultet koji može oblikovati stvarno kvalitetnog developera.

Program na Matematičkom odsjeku mi se čini jako kvalitetnim, a stečeno znanje matematike je nešto što se nikako ne smije podcijeniti. Također, matematika je osnova svih informacijskih znanosti i poznavanje te (subjektivno, predivne) znanosti osobi koja se planira baviti programiranjem nikako neće biti na odmet.

Koju srednju školu / fakultet odabrati?

Odabir dobre srednje škole i fakulteta je svakako nešto što budućem developeru može pomoći, no nikako nije presudno. U zadnje vrijeme sam svjedok sve većem broju ljudi koji su inače jako dobri u ovom području, a biraju srednje škole i fakultete koji nisu nužno vezani uz informatiku.

Razloga je mnogo – neki od njih stvarno žele graditi karijeru u nekom drugom području, neke izrazito zanima “taj drugi” fakultet i smatraju da i uz to mogu ostati konkurentni kao developeri, neki žele imati plan B u slučaju da im se ovaj posao zgadi, propadne i sl.

Iz moje perspektive, to nikako nije loša praksa. Činjenica je da, i uz fakultet vezan uz informacijske znanosti, treba mnogo raditi na vlastitom skillsetu; ja još čekam na obrazovnu ustanovu koja će osobu pripremiti na situacije s kojima se prosječan developer svakodnevno susreće u “stvarnom svijetu”.

Iz komentara

Komentatori su mi skrenuli pozornost na dva članka koja se bave sličnom problematikom. Jedan je članak Berislava Lopca, pod nazivom Kodiranje i obrazovanje, a drugi Tonija Aničića Koji fakultet / školu / tečaj da završim ako želim raditi web stranice?. Oba su popraćena interesantnim raspravama koje svakako vrijedi pročitati.

Ukoliko vas programiranje toliko ne zanima i više ste marketinški tip, Mario Frančešević donosi pregled vještina koje osoba koja se planira baviti internet marketingom. Mario je u komentarima također poslao link na interesantan članak iz Wall Street Journala pod nazivom For Most People, College Is a Waste of Time.

Također, u komentarima možete pročitati i iskustva nekih ljudi koji su kroz fakultet (ili njegov nedostatak) već prošli, pa skoknite do tamo, pročitajte što kažu i pridružite se raspravi.

Povezani postovi:

Nema povezanih postova.